уторак, 02. новембар 2010.

REVOLUCIJA - prozna igra




FILOBLOGIJA: Prozna igra

Bilo mi je zlo - užasno zlo od tih dugotrajnih muka, a kad su me napokon odvezali i dopustili mi da sjednem, osjetio sam kako gubim svijest. Osuda - strašna osuda na smrt - bila je posljednja razumljiva rečenica koja mi je doprla do ušiju. Nakon toga glasovi inkvizitora kanda su se rastopili u nejasan žamor. To mi je izazvalo u glavi pomisao na revoluciju.(...)
Gibamo se ulicama, stežući u rukama različita oružja. Uglavnom su to bile razvaljene ograde lijepih vila čije smo besprijekorne travnjake i ružičnjake tog ranog jutra do kasnog podneva neštedimce trkom pretapkali. Ili bejzbol palice koje su poneki ponijeli od kuća. Moćniji su se dičili djelovima kamenih blokova pokupljenih sa usputnih gradilišta. Naša gola revolucija. Podsjećala me na francusku i to mi se poređenje jako svidjelo. Pokušao sam da sliku vratim, ali snovi su se pogoršavali. Obično kada te uhvati mora, vidiš ono od čega strahuješ. Trebao sam da, žmurajući u tavanicu, osjetim finoću ivice giljotine niz koju se lagano spuštao jedan zalutali sunčevi zrak. Ali, ne i kada sam ja u pitanju. Kod mene nema slike. Nema boje. Samo crnilo i onda, bližeći se sve više i više, počinjući sa prodornom rikom, ponekad samo ponekim, ponekad mnogobrojnim, i onda jedan po jedan, svi urlaju. Da li znate kako je to kada se netko probudi iz sna u kome nije ništa vidio? Prvo, nisi siguran da li si uopće sanjao. Pridigao sam izubijane udove, ne raspoznajući gdje sam. Trebalo mi je desetak minuta da prestanem da drhćem. I kada sam konačno ipak prestao, još uvjek nisam mogao da se otresem osjećaja kako je sve oko mene nepopravljivo razoreno. Odnekuda sam čuo razlomljene glasove. Jecaje i tek neki uzdah. Preživjelim okom bacih pogled niz bjeli hodnik.
Sretan rođendan! Sretan mi jebeni rođendan!
Postadoh svjestan dana koji će biti historijski: dan kada sam ja umro, a rođena Ona.
“Ako ne zovnemo ljekara hitno, ovog ćemo momčića izgubiti” – čujem duboki, muški glas.
“A-ha”- odgovara drugi, piskutavi.
A onda opet duboki: “A-ha”
I najzad, poslednji put, piskutavi “A-ha. Ha”
Bar sam se ja tako nadao.
A mogli bi i da pozovu.
Nešto je počelo da me kida iznutra. Zaboljelo. Uskomješala se crna krv. Počeo sam da osjećam bolove kao kod izljeva krvi. Nešto za šta sam znao da ga nikakvi flaster niti pilula protiv kiseline neće zaustaviti. Podozrjevao sam da ni kirurški šav nije od pomoći. Ovoga puta rane neće zarasti. Ležao sam na podu i sada otvorenim okom mjerio prostoriju. Možda je ovo nekada bila moja soba. Zašto da ne? Stari, otvoreni ormar eno tamo. I kao nekakva komoda na kojoj je majka stavljala vazu sa svježim cvjećem. A tu gdje sjedi, čini se onaj piskutavi glas, na tome sam mjestu nekada ja sjedio, kada mi je bilo pet godina, morebiti, u majčinom krilu, mlatarajući nogama, čisto nagonski, morebiti i radosno, željeći uhvatiti sunce. Uhvatiti kišu.
Izgleda da sam se smijao. To objašnjava radosni deo. Izgleda i da se ona smijala. A onda je nešto natjeralo moju majku da se trgne. Udarac bičem ošamutio je. Nagonski i , rekao bih odvažno, raširio sam obje ruke, hvatajući bič u zraku. Ja, vječni hvatač nečega, ovoga sam puta dohvatio samo fijuk. Majka je ležala na podu, ja povrh nje. Otac je bjesno treskajući vratima izišao van.
Pokušavam, dok se nakakav mir vraća u moje tjelo, da se sjetim i nečeg drugog, ili to samo osjećam? Načina na koji je grmio moj otac, urlao zapravo. I njegov neljudski krik dok je za sobom zatvarao vrata.
Onaj duboki glas nas je napuštao, dok se piskutavi meškoljio u stolcu, i svako-toliko se naginjao nada mnom, poturajući mi pod nos malo ogledalo.
Nisam imao snage da se oglednem. Zatvorio sam oko, i utrnuo.

12 коментара:

  1. Napomena autora: Unapred se izvinjavam čitaocima ukoliko postoje gramatičke greške pošto sam, radi autentičnosti, nastavak "prozne igre" (pokušala?) da pišem na hrvatskom jeziku.

    ОдговориИзбриши
  2. Meni deluje autentično, mada će to bolje proceniti neko go govori (i)jekavicom. Nezgodno je i to što su u svim pričama glavni likovi - muškarci, ali snalazimo se mi s njima. Lepa priča!

    ОдговориИзбриши
  3. Hvala, Valentina :) Ja sam u svojim pričama više muškarac, tako da sam se ovde osećao kao "riba(c) u vodi" ;)

    ОдговориИзбриши
  4. eto, čak sam nesvesno i rod u komentaru pogrešila, hahaha...

    ОдговориИзбриши
  5. Briljantna priča, sa puno finih detalja. Draga Emo, nadam se da će i meni životno iskustvo da donese dubinu u napisanim pričama. :)

    ОдговориИзбриши
  6. Svakako, draga Zverčice :) Iskreno se nadam da ćeš sa svojim izuzetnim talentom i odličnim procenama ljudskih osobina, ali i ostalog što je potrebno za priču, dostići željeni nivo ili kako kažeš "dubinu" s kojima ćeš, prvenstveno, ti sama biti zadovoljna.
    Hvala na lepim rečima za ovu moju priču :)

    ОдговориИзбриши
  7. Hvala, i tebi, mila, na lepim željama. Svakako, ono što mislim je da mi predstoje godine i godine brušenja. Razume se, radi sebe i dostizanja nekih sebi zadatih merila kvaliteta. :* Ne mogu da kažem da sam sada nezadovoljna, ali svesna sam šta ne znam i na čemu radim. :)

    ОдговориИзбриши
  8. Ужасно реалистично, емоционално и потпуно. Не знам шта бих још рекао. Свака част!

    ОдговориИзбриши
  9. Mislim da je to sasvim dovoljno. Hvala na izuzetno lepim rečima za ovu priču, ToMCaa :)

    ОдговориИзбриши
  10. Jako mi se dopada. Baš je snažno. A i jezik je autentičan, tak mi se čini :)

    ОдговориИзбриши
  11. Tak! Hvala za čitanje i komentar, Milena. Raduje me da ti se dopada :)

    ОдговориИзбриши
  12. Nagrada za Vas:
    http://anima-art-jewelry.blogspot.com/2010/11/n-g-r-d.html
    Veliki pozdrav,
    Nadica

    ОдговориИзбриши